Reºur±ja-±mantan±

321. “Atha kho, bho, mah±govindo br±hmaºo yena reºu r±j± tenupasaªkami; upasaªkamitv± reºu½ r±j±na½ etadavoca– “añña½ d±ni bhava½ purohita½ pariyesatu, yo bhoto rajja½ anus±sissati. Icch±maha½, bho ag±rasm± anag±riya½ pabbajitu½. Yath± kho pana me suta½ brahmuno ±magandhe bh±sam±nassa, te na sunimmaday± ag±ra½ ajjh±vasat±. Pabbajiss±maha½, bho, ag±rasm± anag±riyan”ti.
“¾mantay±mi r±j±na½, reºu½ bh³mipati½ aha½;
tva½ paj±nassu rajjena, n±ha½ porohicce rame”.
“Sace te ³na½ k±mehi, aha½ parip³ray±mi te;
yo ta½ hi½sati v±remi, bh³misen±pati aha½;
tuva½ pit± aha½ putto, m± no govinda p±jahi” [p±jehi (aµµhakath±ya½ sa½vaººitap±µhantara½)].
“Namatthi ³na½ k±mehi, hi½sit± me na vijjati;
amanussavaco sutv±, tasm±ha½ na gahe rame”.
“Amanusso katha½vaººo, ki½ te attha½ abh±satha;
yañca sutv± jah±si no, gehe amhe ca keval²”.
“Upavutthassa me pubbe, yiµµhuk±massa me sato;
aggi pajjalito ±si, kusapattaparitthato”.
“Tato me brahm± p±turahu, brahmalok± sanantano;
so me pañha½ viy±k±si, ta½ sutv± na gahe rame”.
“Saddah±mi aha½ bhoto, ya½ tva½ govinda bh±sasi;
amanussavaco sutv±, katha½ vattetha aññath±.
“Te ta½ anuvattiss±ma, satth± govinda no bhava½;
maºi yath± ve¼uriyo, ak±co vimalo subho;
eva½ suddh± cariss±ma, govindass±nus±sane”ti.
“‘Sace bhava½ govindo ag±rasm± anag±riya½ pabbajissati, mayampi ag±rasm± anag±riya½ pabbajiss±ma. Atha y± te gati, s± no gati bhavissat²”ti.